Advent-piše prof.Cvetković Ivana

Napisao Mjesni odbor  01, Pro, 2011   Poslano u Arhiva, Obavjesti

Došašće

“Vrijeme je već da se oda sna prenemo jer nam je sada spasenje bliže nego kad povjerovasmo. Noć poodmače, dan se približi! Odložimo dakle djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetlosti.”
(Rim 13,11-12)

Došašće ima četiri nedjelje, a posljednja nedjelja je uvijek ona koja prethodi Božiću.
To je vrijeme kada svako srce dršće nekim djetinjim veseljem u očekivanju skorih božićnih radosti. To je vrijeme kada se na naše duše spušta mir, kada ljudi sve jasnije osjećaju blizinu Božanstva koje je dolazi na ovaj svijet da bi sebi privuklo svako srce. Sve u Došašću kao da šapuće o Njegovu dolasku. I polumrak onih dragih zornica, i adventske pjesme i ono treperavo blistanje svijeća u polutamnim oltarima. U sve tom kao da iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim, koji je imao doći, kao da govori blažena slutnja da dan Njegova pohoda nije daleko. Mi kršćani tada se sjećamo da je on već tu i da smo mi sretni baštinici drevnih obećanja. I mir i sreća sjeda tada na naše duše – sreća djece Božje.
U Došašću Crkva ima pred očima dvostruki dolazak Spasiteljev – onaj dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak na koncu vremena, kada će doći kao sudac živih i mrtvih. U Došašću nam je dano da iskusimo svu čežnju starozavjetnih vjernika za Spasiteljem, za obećanim Mesijom, ali nam je također dano da iskusimo ljepotu blagoslova koji je na nas došao po Spasitelju. Kroz cijelo Došašće provlači se tiha radost nadanja.
No Došašće je i pokorničko vrijeme jer nam se pred oči stavlja i onaj drugi dolazak koji moramo dočekati budni i spremni jer Krist dolazi kao sudac koji svakome sudi po njegovim djelima. Stoga je vrijeme iščekivanja ujedno i vrijeme koje nam je darovano da okajemo svoje grijehe i da činimo djela pokore, kako ne bi strepili od toga drugog dolaska, već ga iščekivali u miru i radosti. Tako su ta dva dolaska isprepletena, a Crkva nam pred oči stavlja betlehemsko djetešce kako bi u nama posvjestila da nam je to dijete došlo da nas spasi od propasti i suda.
Došašće je osobito vrijeme koje nam je Crkva odredila da bi svoju pažnju mogli usmjeriti na darove koje nam donosi Božansko dijete, da bi pobudili žarku želju i čežnju za njima, te da bi sve svoje snage slili u molitve i nastojanja da te darove u punini i primimo.

Otac Vendelin Vošnjak

Zornice

Adventske zornice imaju neku posebnu draž. Jedni kažu da jedva čekaju da pođu na tu ranu jutarnju euharistiju, da se tamo raspjevaju i da se u ranu zoru nekako duhovno osvježeni vraćaju kući. Drugi pak kažu da im je teško misliti na te dane, jer bi htjeli svaki dan prisustvovati zornicama, a ipak je teško rano ustajati svaki dan. Vjernici u gradu često ne znaju što zornice znače. Oni rano ustaju, nose djecu u vrtić, odlaze na posao, i tko da još misli na svoju religioznu dimenziju u rano jutro.

Živimo u stalnoj izmjeni dana i noći. Čini nam se kao da danju živimo, a noću zamremo. Duže ćeš živjeti ako manje spavaš, kažu ljudi. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi.

Noć je ujedno znak boli, tjeskobe i muke. Kao što postoji materijalna noć, postoji i noć duše. Postoje depresije koje ljude muče mjesecima i godinama. Postoje teške napasti i misli kojima se ljudi nikako ne mogu oprijeti. Postoje bolesti, tjeskobe koje ljude tjeraju da viču i uzdišu. Postoje samoće od kojih čovjek osjeća kao da umire. Postoje uvrede od kojih se čovjek nikada ne može oporaviti. Postoje strahovi od ispita, od odlaska na fronte, od umiranja ili gubitka drage osobe. Ljudi žele da sve te patnje što prije prođu. Oni čeznu da nakon tih mračnih noći svoje duše ugledaju jutarnje svjetlo. Oni vape za komadićem zdravlja, života, sigurnosti. Za malo dobrote i za malo pažnje prema njima. Kao što stražar jedva čeka zoru da se više ne mora bojati na stražarskom mjestu, tako i čovjek koji pati jedva čeka da završi ta patnja, da nestane bol, da ode od njega depresija, da pobijedi sumnje, napasti i zlo. U takvoj noći čovjek jedva čeka jutro. Kad se pojavi zora, on je presretan, kad se pojavi malo olakšanja, svjetla, radosti, nade i mira, tada sve u njemu buja od radosti.

Prvi kršćani su povezivali materijalnu noć i noć duše. Noću su odlazili na sastanke i tamo molili i slavili euharistiju kako bi doživjeli zoru svojih osjećaja, savjesti i duše, a onda izlazeći sa sastanaka doživjeli i kraj noći. Tako su ostale zornice kao jeka biblijskih riječi: srca gore, evo zore, podignite glave, evo, približilo se vaše otkupljenje. Noć je poodmakla, dan se približio. Kraj je patnji, dolazi oslobođenje. Kraj je grižnji savjesti, dolazi oproštenje i otkupljenje. Kraj je preziru, dolazi sloboda i ljubav. Kraj je nehumanosti, dolazi čovjekoljubivost Božja. Tako očekujući u svojim zornicama Božić, kršćani očekuju i konac svijeta, dolazak Isusa Krista, a to znači dolazak boljeg društva, dolazak mira, razumijevanja među ljudima, dobrote i topline u srcima.

Mnogim ljudima su noći duge. Ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da njihova noć ima svanuće, napušteni nemaju nade da će biti opet prihvaćeni. Bolesni zatvorenik ne nada se da će ugledati slobodu. Ovisnik o svojim zločinstvima ne nada se da će opet biti častan čovjek. Čovjek stisnut grijehom ne vidi više nade. Svima njima žele zornice reći da će zora sigurno stići. Jer »Sunce pravde« dolazi u Isusu iz Nazareta. Svaki Božić obnavlja tu nadu. Crkva dovikuje čovječanstvu da se nada, Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive.

Zora već sviće, dolazi dan i kraj tvojih muka. Ustani danas ranije, sjedni na rub kreveta i zavapi Bogu. Sjeti se da te on voli, to više što si patnik. Sjeti se da je Bog svemoguć, prihvati svoje muke i predaj ih u njegove ruke. Doživjet ćeš kako prihvaćena patnja oslobađa od patnje kad je s Isusom. – Nemoj očajavati. Dan se bliži.
Dr. Tomislav Ivančić, “Oaza života”

Adventski vijenac

U vremenu crkvene godine koje zovemo došašće svečani adventski vijenac susrećemo na mnogim mjestima. Prisutan je u svim crkvama, premda nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti u cvjećarnici, na tržnici. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uvijek su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više svaki od četiri adventska tjedna. I tako se čeka Božić! Adventski vijenac nije samo lijepi “cvjetni aranžman” u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.

Stariji će se sjetiti da “kod nas ranije nije bilo toga vijenca”. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih dvadesetak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije prvog svjetskog rata; “prenesen je” iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist – svjetlo).

Komentari su zatvoreni.