Podsjetimo se, mjesni vodovod Šemovci više od 50 godina !

Napisao Mjesni odbor  23, Sij, 2014   Poslano u Arhiva

Mjesni Odbor Šemovci 2009 godine povodom obilježavanja 50 godina puštanja u rad mjesnog vodovoda, postavio je spomen ploću na bunar te priredio susret sa ćlanovima obitelji odbora za izgradnju vodovoda, donosimo tekst sa tog susreta:

Pedeset godina vodovoda u šemovcima

Prvoga svibnja davne 1959. godine, prije točno pedeset godina, kroz Šemovce je cijevima konačno potekla voda i došla tamo, kamo čovjek hoće. Naime, iako je selo smješteno na mjestu gdje se podravska ravnica spaja s vinogradima i šumovitim obroncima Bilogore te uz svu ljepotu ovoga kraja, selo je oskudijevalo vodom. Tadašnji Centralni higijenski zavod u Zagrebu imao je još od kraja Prvoga svjetskoga rata zadatak da u svim mjestima u Hrvatskoj istraži mjesto kvalitetne pitke vode, no rijetka su bila manja mjesta koja su imala snage da nešto konkretno poduzmu u tadašnjim teškim financijskim prilikama. Poznat nam je podatak da na cijelom potezu od Pitomače do Koprivnice nitko nije imao snage upustiti se u taj pothvat, jer je trebalo znati kako, što i tko će voditi cijeli taj zahtjevni projekt. No u Šemovcima se našlo dovoljno upornih i tvrdoglavih koji su imali vrlo zahtjevan zadatak: najprije ujediniti, a zatim i organizirati svoje suseljane. Osnovan je Odbor za gradnju vodovoda u kojem su bili: Đuro Počepan, Mijo Kurtić, Franjo Kurtić, Martin Vinković, Josip Kolaric, Andro Siladić, Ivan Kopas, Mato Habek, Ana Sočec, Ivan Horvat, Ivan Cikoš, Mijo Šoš, Luka Barberić te Mato Gajbud, te majstor na izgradnji Ivica Čižmešinkin(jeddini živi sjedok).

Nakon što se osnovao Odbor, trebalo je odgovoriti na pitanje odakle će se uzimati voda i koliko će sve to koštati. Prvi uspjeh ovoga Odbora bio je nabava pumpi i dijela vodovodnih cijevi. Valja znati da govorimo o vremenu iza Drugoga svjetskoga rata, da spomenuti Higijenski zavod nije bio dovoljno kvalitetno strukturiran, da je bio bez dovoljnog broja stručnjaka te da u tadašnjoj državi nije bilo industrijsko- tehničke grane koja bi proizvodila ono što je potrebno za izgradnju vodovoda. Tako su naši Šemovčani, koji su mjesecima vodili mukotrpne razgovore sa Zavodom te putovali u Zagreb na pregovore s glavnim inženjerom Šimunovićem, inž. Perićem i glavnim majstorom Hoberskim- o svom trošku- požnjeli veliki uspjeh nabavivši američke pumpe i cijevi (bila je to američka humanitarna pomoć nerazvijenim i ratom opustošenim zemljama). Tada su i u Đurđevcu drugačije počeli gledati na Šemovčane, a do tada nisu pokazali niti malo razumijevanja za napore Odbora. Za predsjednika Kotara Đurđevac dolazi Petar Borko, koji je već znao za napore Hampovčana da izgrade svoj vodovod te je davao javnu podršku Šemovčanima da ustraju u svom naumu.

Same pripreme za izgradnju vodovoda paralelno su tekle i za Miholjanec i Šemovce. Odbornici su se dogovorili odakle će se najprije provesti vodovod. Naime, u gornjem je dijelu sela potrebe za vodom donekle zadovoljavao izvor, a u ostalom dijelu sela bili su duboki zajednički bunari za potrebe ljudi, a za pranje rublja i napajanje stoke koristile su se iskopane jame u koje se skupljala kišnica. 1954. godine Centralni higijenski zavod započeo je gradnju vodovoda najprije u Miholjancu, pa je bio logičan slijed da se nastavi s izgradnjom i u Šemovcima. Najprije je izvršena kaptaža izvora u gornjem dijela sela i uređeno je pojilište za stoku te mjesto za pranje rublja, te istovremeno počeli radovi na samoj izgradnji vodovoda. U sredini sela iskopan je novi bunar koji će moći snabdjeti vodom čitavo selo. Na brijegu iznad tog bunara izgrađen je rezervoar. Treba se sjetiti da se u to vrijeme od alata raspolagalo samo lopatom, čekićem i pilom, a transport građevinskog materijala vršen je konjskim i kravskim zapregama. Odlučujuću ulogu u ovakvim uvjetima odigrala je poslovična radišnost i jaka volja Šemovčana. Trebalo je na vrh brijega dopremiti željeza za beton, 50 kubika dasaka i gredica za oplatu, ali i obučiti radnike koji će izvesti te zahtjevne radove. Osim toga, mještani su hranili i pružali besplatan smještaj radnicima Zavoda. Domaćica i kuharica bila je Ana Sočec.

Sve vrijeme Odbor je često morao kontaktirati s Centralnim higijenskim zavodom u Zagrebu kako bi se sve odvijalo prema projektu, a sjetimo se, u to vrijeme nije bilo ni mobitela ni telefona!

Kad su počeli radovi na betoniranju, radilo se u tri smjene, a i to je bio zahtjevan posao- organizirati radnike za takav intenzivan rad. Jači muškarci miješali su beton (tada nije bilo mješalica), a drugi su ga nosili na traljama (ručna nosilo za dvije osobe), a treći su nosili vodu na brijeg. U tim je smjenama radilo do 40 ljudi i tim se tempom uspjelo izbetonirati rezervoar za dva dana. Za mjesec dana izbetonirana je pokrovna ploča i rezervoar je ožbukan. Nakon toga pristupilo se izgradnji vodovodne mreže po selu gdje je opet Odbor morao pokazati svoje organizacijske sposobnosti u određivanju tko će i koliko metara kanala morati iskopati te nakon polaganja cijevi i zakopati. Sve su to napravile vrijedne ruke šemovečkih muževa s lopatama. Pumpu je montirao glavni majstor iz Zavoda, majstor Hoberski, a električarske radove Ivica Čižmešinkin iz Virja.

Kao što smo rekli na početku ovog prisjećanja, vodovod je pušten u uporabu na opće zadovoljstvo 1. svibnja 1959., a vodu je dobilo 53 mještana. Ovaj vodovod je i dan- danas je u upotrebi i na ponos Šemovčana.

Prema sjećanju, članova obitelji : Počepan Ivana, Kolaric Ivana, Kopas Mirka te Čižmešinkin Ivice majstora na izgradnji.

Tekst napisala profesor Cvetković Ivana
Pogledajte galeriju fotografija sa proslave u kategoriji galerije !!!

Komentari su zatvoreni.