Poznati Šemovčani

Napisao Mjesni odbor  18, Velj, 2011   Poslano u Arhiva

AMons. dr. Fran Barac (1872.-1940.)

Znameniti hrvatski svećenik, teolog i političar Fran Barac rođen je u Šemovcima 26. kolovoza 1872. godine. Opću pučku školu je pohađao u rodnom mjestu i obližnjem Virju, a potom je nastavio školovanje u Požegi i Zagrebu, gdje je 1890. položio ispit zrelosti. Bogosloviju u Zagrebu je završio 1894., te je zaređen za svećenika. Početkom 1895. postao je gimnazijski kateheta i prefekt požeškog kolegija u kojem je ostavio snažan trag kao vjeroučitelj koji je kod svojih učenika poticao kulturu dijaloga i učio ih kritičkom pristupu stvarima. U razdoblju od 1900. do 1904. godine Barac je preko praznika odlazio na studijsko usavršavanje na sveučilište u Fribourgu i Louvainu. Na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu je 1902. bio promoviran za doktora teologije, a 1907. godine habilitirao je radnjom “O modernoj katoličkoj apologetici”. Krajem 1909. je Barac otišao iz Požege u Zagreb, gdje je u razdoblju od 1909. do 1911. bio kateheta Gornjogradske gimnazije i privatni docent na Bogoslovnom fakultetu. Na Fakultetu je od 1913. djelovao kao redovni profesor apologetike i opće dogmatike, a dva puta (1913./1914. i 1922./1923.) je obnašao dužnost dekana fakulteta. Tijekom školske godine 1915./1916. bio je rektor Zagrebačkog sveučilišta. Zbog svojih političkih aktivnosti i stavova je dr. Barac bio sputavan u napredovanju te je 1924. nasilno umirovljen, ali je već slijedeće godine bio ponovno vraćen na fakultet. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer je 1925. dr. Barca zbog zasluga za doprinos razvoju institucija Katoličke crkve, ali i u znak protesta radi umirovljenja, imenovao kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog.
Osobito važnu ulogu Fran Barac je imao u osnivanju Hrvatske bogoslovske akademije, u kojoj je od 1923. do 1935. godine obnašao službu potpredsjednika, a nakon smrti don Frane Bulića izabran je za predsjednika. Radi velikih zasluga oko podizanja i izgradnje Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati papa Pio XI. imenovao ga je 1929. svojim kućnim prelatom. Naime, Barac je vodio gradnju te je bio prvi rektor sjemeništa u razdoblju od 1928. do 1937. godine.
U političkom životu je dr. Barac aktivno sudjelovao kao sljedbenik Starčevićeve stranke prava, a njegova politička djelatnost bila je osobito važna u vrijeme Prvog svjetskog rata kada je održavao vezu između predstavnika političkih stranaka u zemlji i političara u emigraciji. Također, imao je zapaženu ulogu u političkim raspravama Narodnog vijeća SHS u Zagrebu 1918. godine. Na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. sudjelovao je kao ekspert Kraljevine SHS. Njegovo političko djelovanje bilo je zapaženo i kroz članstvo u privremenom Narodnom predstavništvu u grupi Narodnog kluba, u kojem je sudjelovao kao pripadnik Hrvatske zajednice. Kada je Ante Trumbić 1926. godine utemeljio Hrvatsku federalističku seljačku stranku, Barac je postao njezin potpredsjednik. Prijatelji, kolege i znanci dr. Barca su isticali da je on u političkim raspravama pokazivao “veliku širinu duha i spremnost da se izloži, da dođe u opasnosti u narodnoj borbi”, a posjedovao je “uvijek živ i nesalomiv nacionalni credo”. Nije bio sklon kompromisima u politici, a zbog razvoja prilika nakon ujedinjenja 1918. je “mnogo duhovno patio”.
Pored navedenih aktivnosti dr. Barac našao je vremena i za znanstveni rad. Za srednje škole napisao je udžbenike: “Liturgika ili nauka o bogoštovnim obredima Katoličke crkve” (Zagreb, 1908.) i “Katolička dogmatika ili nauka o vjerskim istinama, katoličkim napose” (Zagreb, 1909.). Vrijedno je surađivao u Bogoslovskoj smotri i Katoličkom listu, kojima je bio urednik od 1912. do 1918., odnosno od 1914. do 1919. U crkvenom pedagoškom časopisu Kršćanska škola je objavio više stručnih članaka i recenzija iz područja katehetike i pedagogije, kao i niz teoloških rasprava u kojima obrađuje pitanja vezana uz apologetiku i povijest religija. Njegove rasprave, a osobito habilitacijska radnja, unijele su živost u razvoj hrvatske filozofske i teološke misli unutar neoskolastičkog pokreta krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Članke o političkim prilikama je objavljivao u listovima Srijem, Hrvat, Hrvatska sloga, Graničar, Obzor i drugdje. Svojim prilozima i sudjelovanjem nastojao je pomoći razne dobrotvorne akcije i mnoge u potrebi, te popularizirati znanstveni rad i javna predavanja.
Zbog iscrpljenosti tijekom obavljanja profesorske službe na fakultetu i kanoničke službe u katedrali i ordinarijatu, te dugogodišnjeg političkog djelovanja i bolesti mons. dr. Fran Barac je početkom 1938. umirovljen. Nakon toga se povukao iz javnog života. Umro je 20. rujna 1940. godine u Zagrebu, gdje je 23. rujna pokopan na Mirogoju u kanoničkoj arkadi. Hrvatska javnost ga je ispratila s “pohvalama i priznanjima” za požrtvovni rad u “najkritičnijim trenucima naše hrvatske povijesti”, dok je kao svećenik ostao zabilježen kroz svoje djelovanje u kojem je vrlo aktivno i sveobuhvatno “zahvatio u crkveni život zagrebačke nadbiskupije i hrvatskoga naroda”.

Dr. sc. IVICA ZVONAR
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
Odsjek za povijesne znanosti
Strossmayerov trg 2, Zagreb, Republika Hrvatska

Komentari su zatvoreni.