prof.Cvetković Ivana-predstavljanje Povjesnice DVD Šemovci u Virju 8.11.20011.

Napisao Mjesni odbor  09, Stu, 2011   Poslano u Arhiva, Obavjesti

Mr. D. Podravec: Povjesnica Dobrovoljnog vatrogasnog društva Šemovci
Govor na promociji knjige u OŠ prof. F. V. Šignjar Virje, 8. studenoga 2011.

Ponajprije želim zahvaliti gdinu Španičeku i gđi ravnateljici Cik- Adaković što su me pozvali da sudjelujem u procesu nastajanja jedne opsegom nevelike, ali u svakom smislu poticajne knjige koju ću vam večeras predstaviti na posve osoban način.
Govorit ću vam o knjizi i razmišljanjima na koja me naveo lekturni rad na njoj, kao čitateljici te knjige. No nije me zaintrigirala samo knjiga, nego i činjenica da u jednom uistinu nevelikom selu, u europskim razmjerima negdje „dolje“, „na poroznoj granici svjetova“, kako kaže naš kroatist svjetskoga glasa u svojoj „Povijesti hrvatske književnosti“ prof. dr. Prosperov- Novak, ima ljudi koji osjećaju potrebu za kulturom, koji žele da se zabilježi povijest, pa ma kako malena se ona činila iz nekih većih perspektiva. Jedan drugi profesor, naš europski poznati bioetičar i moralni teolog mlađega naraštaja, prof. dr. Tonči Matulić, kojeg ćemo za koji dan ugostiti u našoj župi, kaže da je kultura utjelovljenje čovjekova duha u svijetu, sve ono što čovjek stvara. Pa iz te perspektive gledano, uistinu, nije nevažan podatak da je Mjesni odbor Šemovci u nekoliko godina tiskao 3 knjižice i dao snimiti kratki promotivan film o Šemovcima, te sudjelovao u izdavanju još nekoliko knjiga u kojima se spominju ili znameniti Šemovčani ili ljudi koji su dio svog života proveli u Šemovcima. Sve to nemaju puno veće sredine, kako seoske, tako ni urbane, a što govori o zdravim duhovnim strujama koje ipak teku ispod površine u ovom selu.
Nije lagan ni malen posao napisati knjigu, a kamoli povjesnicu, koja mora biti autentična- u ovom slučaju je to bio težak zadatak jer za velik broj godina nema relevantnih izvora, pa su se informacije morale skupiti i od starijih mještana. No vjerujemo da je slika 85 godina vatrogastva u Šemovcima dobro rekonstruirana i može poslužiti kao poticaj za daljnje istraživanje. Za taj smo naporan rad zahvalni autoru, mr. Draženu Podravcu. Bez njegovog spisateljskog dara i mara danas ne bismo govorili o ovoj knjizi.
Pokušat ću odgovoriti na pitanje: zašto je vatrogastvo važno hrvatskom, podravskom čovjeku, osim ako nismo osobno uključeni u kakvo vatrogasno društvo, kao način korisnog provođenja slobodnog vremena ili nejasna simpatija prema vatrogastvu? Nama kontinentalcima, stanovnicima 21. stoljeća, požari se uvijek događaju negdje na moru i uglavnom su predmet vijesti, a ne stvarna prijetnja. Vatrogastvo je suvremeni čovjek u svojim razmišljanjima stavio nekako na marginu zajedno s bolničarima i liječnicima u Hitnoj službi, policajcima, radnicima 2. i 3. smjene, mornarima, rudarima, vozačima, Bogu posvećenim osobama, staricama i starcima. Postoje i profesionalne vatrogasne postrojbe, no ipak još uvijek ima mjesta i gradova s dobrovoljnim postrojbama koja itekako rade na promoviranju vatrogastva. Prošle se godine na televiziji mogla čak i pratiti pilot- emisija o vatrogascima „Heroji među nama“ o vatrogascima. Temeljna pitanja na koje želim večeras odgovoriti su: Zašto je duh vatrogastva toliko prisutan, što je pozadina te djelatnosti u Podravini? Je li vatrogastvo izraz starodrevnog vojničkog duha Hrvata Podravca?
Odgovor ćemo morati potražiti u povijesti i području duhovnoga.
Kao što je znano, svoje prve trajnije političke zajednice ustanovili su Hrvati koncem 8. Stoljeća, što možemo pratiti ovih tjedana u izvrsnom televizijskom serijalu „Hrvatski kraljevi“, koju od srca preporučam. Prva kneževina, buduća kraljevina, nastala je u neposrednoj blizini Jadranskoga mora, u krajoliku sasušenih vinograda i zapuštenih maslinika, na opustošenim antičkim hramovima i pod zidinama razrušenih gradova koji su davno prije slavenskih provala bili napušteni. Tu su Hrvati zatekli samoću, tišinu i pustoš. Samoća i pustoš su morale biti prve emocije koje su doživjeli doseljeni Hrvati. No zemljopisni položaj i ova kulturna pozadina dali su osobit smjer hrvatskom narodnom životu. S jedne strane, bio je taj prostor snažno povezan sa zapadnorimskom kulturom, a s druge strane u najbližem susjedstvu s grčko- bizantskom kulturom. Hrvatska je tako nastala na pragu Istoka i Zapada, u prostoru prijenosa i prožimanja dvaju svjetova. „Tako našavši se na dodiru već prethodno uzgajanih razlika, Hrvatima je različitost postala sudbinom“, kako kaže prof. Prosperov- Novak.
Tako je bilo nekad, a tako je i danas- svaka pokrajina Hrvatske obilježena je vlastitim mentalitetom i specifičnim načinima na koje ljudi određenoga kraja izražavaju svoje unutarnje porive, misli, razmišljanja, stavove. Danas su ti porivi uvelike oplemenjeni u odnosu na davnu prošlost, kada je Hrvat bio prisiljen biti ratnik- da bi preživio u ovim nemirnim prostorima, osobito ovaj dio Hrvatske, Podravina, gdje je gotovo 200 godina bila Vojna krajina- europska granica s Osmanlijama. To tvrdi i naš najveći i najutjecajniji drugokoncilski teolog prof.dr. Tomislav Šagi- Bunić u svojem na žalost slabo poznatom, a izvrsnom „OCRTU PROFILA DUHOVNOG ŽIVOTA KATOLIČKOG KRŠĆANSTVA U HRVATSKOM NARODU“:
„Već je prilično dugo vremena u našem narodu ozbiljno uzgajan duh mirotvorstva s osloncem na Evanđelje, ali osebujno obilježen tolstojevstvom; tko bi mogao ocijeniti koliko je to duboko ušlo u naše ljude u nekim našim krajevima, a koliko je, ne viteška hrabrost, već elementarna divljina u iznenadnoj skobi kadra poharati ljudskost koju smo mučno gradili?“
Vojnički i ratni mentalitet uvelike određuje način života. To je način života u kojem nema previše mjesta sentimentalnosti i emocijama, koje su se u drugim krajevima Europe itekako mogle razviti, u nekim drugim, mirnijim životnim prilikama. Da je sjećanje na taj duh ratništva još živ i prisutan u podravskome kraju, dokaz je i đurđevačka manifestacija uprizorenja Legende o picokima- u svojoj biti ratnička legenda.
Za dokaz o prisutnom sjećanju na ratnički duh može biti i rašireno štovanje nekih vojničkih svetaca, posebno sv. Jurja (32 župne crkve), nadahnitelja viteške borbenosti- po svim našim krajevima, sv. Martina u našoj župi (52 župne crkve), kipovi kraljeva u našoj virovskoj crkvi, sveti Florijan, svetac zaštitnik vatrogasaca, zatim svepristuni sv. Ilija (starozavjetni borac Božji)… zacijelo ima neke veze s odgajanjem duha borbe na predziđu kršćanstva.
U književnosti, posljednji su veliki proplamsaji toga vojničkoga duha slavni ep Mažuranićev – „Smrt Samil- age Čengića“, i „Osvetnici“ fra Grge Martića.
I kakve to ima veze s vatrogastvom?
Svakako da je jedan od izraza čovjekove unutrašnjosti i duhovnosti i vatrogastvo. Biti vatrogasac znači biti na neki način vojnik, ratnik, tamo još od rimskog cara Augusta vatrogasne postrojbe su funkcionirale kao vojne postrojbe.
Biti vatrogasac znači imati dobru tjelesnu kondiciju, imati ispravan sluh, važna je emocionalna stabilnost, socijalna prilagodljivost i sklonost timskom radu, biti hrabar, spreman uskočiti i dati pomoć u svakom trenutku, spašavati ljude i materijalna dobra, riskirati život… sve su to i ratničke- vojne, ali i duboko kršćanske odlike.
Druga misao koja mi nije dala mira tijekom rada na ovoj knjizi je misao o slozi. Postoji dokumentiran period u povijesti vatrogastva u Šemovcima u kojem vidimo kako ljudi mogu učiniti velike pomake u nekom području života kada su složni u višem cilju, a u knjizi imamo i suprotni primjer- što čini nesloga i strančarenje. Kada su ljudi prisiljeni marširati u obranu svoje gole egzistencije PROTIV nekih ljudi, to je uvijek, uvijek samo tjeskobna bol, nikad ideal. Važan je motiv zbog kojeg radimo nešto u životu, on je ishodište našeg zalaganja, ali u njemu možemo nazrijeti i kraj određene aktivnosti. Dakle, ukoliko je neka aktivnost začeta na ispravnom idealu, ima budućnost, no ukoliko je samo teren za vlastitu promociju ili sasvim materijalistički, neće dugo potrajati. Naime, svaki pravi ideal je borba za afirmaciju transcedencije (po prof.dr. Šagi- Bunić), duhovnoga u osobi. Dakle, ne prevlast materijalnoga, materijalne nužde ili pak materijalne pohlepe, ne prevlast robovanja sistemu ili strukturama, nego borba da ono nevidljivo, lijepo, plemenito, Božje, kršćansko postane vidljivo u svakodnevnom životu. Gledajmo na taj način i vatrogastvo. Motiv okupljanja ljudi u dobrovoljne vatrogasne jedinice i postrojbe svakako je plemenit, zaštita bližnjeg i njegove egzistencije, pod cijenu vlastitoga života, što je u svakom slučaju visoki životni cilj. A takav bi trebao i ostati. Prava duhovnost uvijek uključuje zadatak da se dostojanstvenom upornošću traži časno mjesto za duhovne vrijednosti u svijetu. Sloga, zajedništvo, briga za bližnjega, sve su to duhovne vrijednosti.
U ovom kratkom predstavljanju željela sam dotaknuti izvorišta, duhovne korijene vatrogastva na specifično hrvatskom podravskom tlu koja su duboko kršćanska, ali i obilježena višestoljetnim duhom ratništva koje su Hrvati bili prisiljeni razvijati u nemirnim i nesigurnim prošlim vremenima. U tom smislu, danas vatrogastvo u Podravini možemo gledati kao trag ratničkoga duha Hrvata Podravca katolika. Da bi taj trag postao i izraz specifičnog mentaliteta, a sve u želji da ne izgubimo taj dio identiteta, valja u budućnosti i kod zrelih i kod mladih i dalje gojiti plemenite vrline hrabrosti, brige za drugoga, sloge, zajedništva, velikodušnosti do te mjere da se riskira život za drugoga, čemu vatrogastvo može itekako pridonijeti ako je shvaćeno kao ideal.
Ivana Cvetković, prof.

Komentari su zatvoreni.