Uskrsni običaji, za semovci.hr piše Vesna Peršić-Kovač

Napisao Mjesni odbor  15, Ožu, 2014   Poslano u Obavjesti

USKRSNI OBIČAJI

OVO JAJE OD SRCA SE DAJE

Piše: Vesna Peršić Kovač

Uskrs, najvažniji blagdan tijekom kršćanske liturgijske godine, dan je kojim se obilježava otkupljenje i spas čovječanstva. Žrtvujući vlastiti, Isus Krist darovao je ljudima život vječni. Uskrs se direktno oslanja na židovski blagdan Pashe koji se obilježavao 14. nisana, tj. na dan punog mjeseca nakon proljetne ravnodnevnice.  Kako je Isus uskrsnuo u nedjelju, to se i Uskrs još u Grčkoj i Rimu obilježavao prve nedjelje nakon proljetnog uštapa, a to razdoblje potvrđeno je i na nicejskom saboru 325. godine. Slavljenju Uskrsa prethodila su dva židovska blagdana: pastirski blagdan žrtvovanja janjeta iz nomadskog razdoblja, te blagdan beskvasnog kruha i žetve ječma iz mlađeg sjedilačkog razdoblja. Kasnije je u proslavljanje ovog potonjeg uključena i ideja o ritualnoj smrti i uskrsnuću bogova, povezana s obnovom vegetacijskog ciklusa. Prve jasne naznake proslavljanja kršćanskog blagdana Isusove muke i uskrsnuća zabilježene su u drugom stoljeću. No, prožetost kršćanskog religijskog sadržaja običajima u kojima nalazimo elemente vezane uz obnovu prirode evidentna je i danas: blagoslov grančica i vatre, izrada pisanica… Uskrsni se skup običaja može svrstati u običaje prijelaza: simbolična smrt, prijelaz u novi život te stanje nakon prijelaza – simboličko novo rođenje.

Običaji vezani uz uskrsno razdoblje započinju blagoslovom grančica na Cvjetnicu. Grančice najčešće nose djeca za koju su pripremali posebne kitice od macoka, drenjka, peharca i đurđeka, povezane s tri mašlina. U obiteljima koje nisu imale djece i starije osobe nosile su grančice na blagoslov, ali bez posebnog ukrašavanja. Blagoslovljeno bilje zataknuli bi za raspelo ili tram i čuvali do iduće godine. Vjerovali su da listić ili cvijet s blagoslovljene grančice bačen u vatru za ljetnih oluja štiti od groma. Tijekom Velikog tjedna poštovala se zabrana obavljanja poslova na zemlji te predenja i tkanja. Obavezni poslovi koji su u tom tjednu morali biti obavljeni bili su čišćenje kuće i okućnice, te bijeljenje rublja lugom. Jela su bila posna, a najčešće se jela prežgana juha, krumpir s vrhnjem te paradajzova juha.  Veliki četvrtak bio je dan kada su vezivana zvona, a bogoslužja su najavljivana škrebetalom. U svakoj kući prekrivala su se zrcala i raspela. Veliki petak bio je dan strogog posta i zabrane obavljanja težih poslova. Tog su se dana ukrašavala uskrsna jaja pisanice. Najzastupljenije tehnike ukrašavanja bile su pisanje voskom, struganje boje, skidanje boje kiselinom te omatanje vunom i setincem. Motivi su bili cvjetni, sakralni ili oni s čipke i veza. Često su na jaja pisane i poruke ili stihovi:Sretan Uskrs; Ovo jaje znak ti budi da te moje srce ljubi; Ovo jaje od srca se daje… Drugi važan običaj ovog dana bio je posjet božjem grobu koji je bio bogato ukrašen cvijećem, a čuvali su ga uniformirani stražari (najčešće vatrogasci). Tijekom uskrsnoga jutra obavljano je svečenje hrane. Nju su u posebno pripremljenim košarama prekrivenim bogato urešenim stolnicama u crkvu donosile mlade snehe, cure i dečki. Najčešće su pripremali: jaja, šunku, luk, hren, kruh te kolač od dizanog tijesta vrtanj/kovrtanj.  Nakon mise žurili su kućama jer se vjerovalo da će onaj tko bude prvi kod kuće, prvi biti i u obavljanju svih poslova. Kod kuće bi blagoslovljenu hranu podijelili među svim ukućanima, a mrvice i ostatke istresali u vatru ili vrt jer su vjerovali da će na tom mjestu niknuti cvijeće božje droptinjiče.

  

USKRSNE VATRE

Paljenje uskrsnog krijesa, običaj koji  je bio raširen skoro po čitavoj sjeverozapadnoj Hrvatskoj u naše je krajeve došao vjerojatno s područja srednjeeuropskih zemalja. Sporadično, u pojedinim je mjestima sačuvan do danas. Osim naziva krijes, uobičajeni su još i drugi (vezani uz kajkavski oblik naziva za Uskrs): vuzmica, vuzmenka, vuzemlica… Odnose se na vatre koje se pale u predvečerje Velike Subote ili ponegdje noću. Najčešće za pripremaju tako da se u zemlju zabodu četiri visoka stupa (do 6 metara) između kojih se slažu cjepanice, suho granje i lišće. U prošlosti su ih izrađivali i čuvali pastiri, a danas je to posao svih stanovnika jednog naselja ili ulice. Najčešće jednu vuzmicu izrađuju i pale svi stanovnici jedne ulice ili naselja, uključujući žene i djecu što u prošlosti i nije bio čest slučaj,  pri čemu za cjelonoćno bdijenje uz vatru  održavaju pravu veselicu s konzumiranjem hrane i pića. Na prodručju između koprivničkih prigradskih naselja Starigrad i Draganovec do danas se održao običaj paljenja nekoliko manjih uskrsnih vatri. Pripremu i paljenje provode stanovnici naselja, a odvija se u predvečerje Velike Subote. Navedene uskrsne vatre oblik su obrednih godišnjih vatri čija je uloga apotropejska: štite od zlih sila, radnji i bića. Stoga je čest slučaj da se preko dogorjele vatre prevodi stoka; pepeo i ostaci dogorjelog drveta s krijesa nose se u polje, a ponegdje je bio prisutan i običaj u kojem utišanu vatru preskakuju mladići i djevojke. Osim simbolike čišćenja od zlih sila, ovo je bila prilika mladićima da pokažu vlastitu snagu i spretnost, a djevojke su vjerovale da će im preskakivanje vatre osigurati brojno i zdravo potomstvo.

MATKANJE

Prva nedjelja nakon Uskrsa ima nekoliko naziva: bijela nedjelja, mladi Uskrs, matkana nedela, a u Podravini i Međimurju bila je osobito značajna po običaju matkanja. Tog dana djevojke (a ponegdje i mladići) razmjenjivale su oslikana uskrsna jaja. Razmjena je morala biti unaprijed dogovorena, a djevojke su birale najbolju prijateljicu s kojom su mijenjale jaje uz riječi:„’Oćeš biti moja matka?“ Nakon toga one su postajale MATKE ili KUME i čitav život su  se posjećivale, družile i pazile jedna na drugu. U nekim mjestima, kao što je primjerice Peteranec, organizirale su se čitave svečanosti u povodu matkanja. U jednoj kući se skupilo više djevojaka od kojih je svaka donijela i jednu vrstu jela pa su nakon razmjene pisanica zajednički objedovale, družile se i zabavljale.

Tijekom ovog običaja razmjenjivala su se jaja pisanice  ukrašene jednom od tradicijskih tehnika: pisanje voskom, struganje boje s jajeta oštrim predmetom i skidanje boje kiselinom. Važno je napomenuti kako je ukrašavanje uskrsnih jaja jedan od rijetkih običaja sačuvanih do danas. Osobito su zanimljiva nastojanja udruga i pojedinaca (Ana Bogat, Josip Cugovčan, Branka Riškuš…), ali i ustanova (vrtići, škole, muzeji) da se očuvaju i na mlađe naraštaje prenesu tradicijske tehnike šaranja/pisanja jaja.   Zahvaljujući upravo njima ovo umijeće uvršteno je na listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Komentari su zatvoreni.