Vinogradi i kleti u Šemovcima

Napisao Mjesni odbor  10, Velj, 2014   Poslano u Obavjesti

VINOGRADI I STARE KLETI U ŠEMOVCIMA
Dr. sc. Ivica Zvonar, Odsjek za povijesne znanosti HAZU, Zagreb
Članak “Vinogradi i stare klijeti u Šemovcima” je izvorno objavljen u časopisu Hrvatska revija:
časopis Matice hrvatske (Zagreb), X/2010., br. 2, str. 92.-98.
Šemovci su naselje u općini Virje u Koprivničko-križevačkoj županiji. Smješteni su na
sjeveroistočnim padinama Bilogore u Podravini, na cesti koja iz Bjelovara vodi jednim
krakom prema Koprivnici i Prekodravlju, a drugim prema Đurđevcu i Virovitici, stoga
predstavljaju važno raskrižje na tzv. Podravskoj magistrali. Prostor đurđevačke Podravine, u
koji spadaju Šemovci, pripada među nešto gušće naseljene krajeve Hrvatske, a prirodne
osobitosti ovoga područja (blizina rijeke Drave, šumsko bogatstvo, plodna zemlja,
brežuljkasti tereni povoljni za razvoj vinogradarstva i voćarstva, velika ležišta nafte i plina)
pružaju dobre uvjete za život. Antički nalazi te razvijena mreža putova, kao i ostaci
srednjovjekovnih, odnosno novovjekovnih fortifikacija zorno svjedoče o dugoj povijesti ovih
panonskih prostora, gdje je čovjek od davnina nerazdruživo povezan sa zemljom na kojoj
obitava, koju obrađuje, te od koje i za koju živi.1
Stara razglednica
Nekoliko crtica o povijesti mjesta
U raznovrsnim dokumentima (darovnicama, kaptolskim ispravama, kanonskim
vizitacijama i dr.) koje svjedoče o povijesti mjesta, Šemovci su spominjani pod nazivima
Schemovez2, Semoucheh3, Semouecz4 i Šemovac5. Izvorno se naselje do početka 20. stoljeća
zvalo Šemovec, ali je radi Šemovca kod Varaždina službeno dobilo naziv Šemovci.6 U
hrvatskoj su povijesti, poput niza sličnih manjih mjesta, ostali zabilježeni tek kratkim
spomenom na marginama u studijama profesionalnih historičara7. Nešto više podataka donose
djela koja su najčešće kronike i publicistički pokušaji kratkog pregleda prošlosti podravskoga
kraja8. Ukratko, može se reći da su kroz povijesne mijene Šemovci usko vezani ponajprije za
razvoj obližnjega Virja i Đurđevca, u čiju je upravnu, političku i crkvenu jurisdikciju naselje
kroz minula stoljeća u raznim formama potpadalo.
U antičkom razdoblju, prema trenutnim spoznajama, ne može se sa sigurnošću
govoriti o Šemovcima kao naselju, već je ispravnije govoriti o širem prostoru koji obuhvaćaju
današnji Šemovci, a na kojem su zabilježeni ostaci materijalne kulture i nekih oblika
organiziranoga života. O tome zorno svjedoči nalaz barbarsko-keltskog novca, srebrnih
tetradrahmi koje su kovali Taurisci u 1. st. pr. Kr., odnosno postojanje odvojka rimske ceste
na putu iz Ptuja u Osijek.
Prostor Šemovca je u razdoblju srednjega vijeka pripadao u dio posjeda koji je često
mijenjao vladare, a razriješenje sudbine Šemovca u tom periodu najvjerojatnije treba vezati uz
hidronim / toponim Hotova te naselja Tomadovec i Orešje koja su se nalazila uz Hotovu.
U novovjekovnom razdoblju se sa sigurnošću može ustvrditi da Šemovci postoje kao
naselje. Radi osmanskih provala i pustošenja, osobito nakon pada Virovitice 1552. godine,
stanovništvo na podravskom prostoru se razbježalo, mnogi su bili zarobljeni ili su poginuli.
Život je, kao i na velikom dijelu hrvatskih zemalja, zamirao. Sve je bilo usmjereno na obranu
i golo preživljavanje, a tada Prodavić (Virje) i Đurđevac, koji su početkom 16. stoljeća spadali
među veća naselja, počinju u svakom pogledu stagnirati i nazadovati. Prostor Šemovca u tom
razdoblju dolazi pod upravu Vojne krajine, a preostali stanovnici su se radi veće sigurnosti
stacionirali na okolnim brežuljcima s kojih se prostirao pogled daleko u dravsku ravnicu, a
danas se tu nalaze klijeti i vinogradi. Na Wincklerovoj karti granica Varaždinskog generalata
iz 1639. označena su mnoga naselja u Podravini, a među njima i Šemovci (Schemovez).
Podjelom Varaždinskog generalata 1745. Šemovci spadaju u teritorij đurđevačke pukovnije u
okviru satnije u Virju. Važnost Šemovca tada se ogleda u činjenici da su smješteni na važnom
prometnom čvorištu, jer se poštanska cesta između Zagreba i Bjelovara nadovezivala preko
njih na cestu između Koprivnice i Osijeka.
Središte društvenog i kulturnog života u Šemovcima predstavljala je škola, koja je bila
osnovana 1824. godine. Tijekom 19. stoljeća su se Šemovčani uključili u tada suvremene
srednjoeuropske tokove na raznim područjima, pa tako Dobrovoljno vatrogasno društvo u
Šemovcima djeluje od 1885. kao ogranak vatrogasnog društva iz Virja. U međuratnom
razdoblju je u mjestu djelovala glumačka družina, a od 1930. postojali su sportski klubovi
Jadran i Viktorija. Društvenu, sportsku i kulturnu tradiciju Šemovca danas nastavljaju NK
Šemovci i NK Bilogorac, KUD Zvirišće, Udruga lovaca “Bilogora”, Udruga žena Šemovci,
DVD Šemovci, te Udruga šemovačkih informatičara.9
Podaci o kretanju stanovništva u Šemovcima u novovjekovnom razdoblju nakon
svršetka osmanske ugroze ukazuju na trend rasta, pa tako 1900. godine mjesto ima 1.449
stanovnika, i to je, prema statističkim izvještajima, najveći broj. Tijekom 20. stoljeća broj
stanovnika u Šemovcima konstantno opada, a prema zadnjem popisu iz 2001. godine u mjestu
živi 576 stanovnika.10
Pogled “z mojih bregov”
“Bila je doga, niska i stara
Morti vre više od stotino let,
Ne se na dalko našlo ji para –
Prava negdašnja gorična klet”
(Fran Galović, Klet, 24.VII.1914.)
Hrvatski književnik Fran Galović (1887.-1914.) je u ciklusu kajkavskih stihova Z
mojih bregov možda ponajbolje izrazio atmosferu i duh, mogli bi ovom prigodom reći i
svojevrsni kult, koji u životnoj filozofiji čovjeka u podravskom kraju imaju vinograd i klijet -
prostor gdje se naporno radi, ali i odmara i veseli.11 U hodu s prirodnim ritmom godišnjih
doba vrijedne ruke “goričara” pažljivo i strpljivo rade kako bi nakon berbe dobili što
plemenitiju kapljicu.12
U Šemovcima, na mjestu gdje se pitomi obronci Bilogore spuštaju u široku podravsku
ravnicu, nalaze se od davnina poznati vinogradi i klijeti.13 Na šemovačkom području
vinograde ili po domaće kazano “gorice” još od 19. stoljeća, kao i danas, imaju osim mještana
i stanovnici manjih okolnih naselja, kao što su primjerice nedaleke Molve i prekodravski
Repaš14, ali i oni iz većih i udaljenijih gradova, poput Koprivnice, Bjelovara i Zagreba. Od
bijelih sorata uzgajaju se u podravskom podneblju ponajviše graševina, rajnski rizling,
chardonnay, sauvignon, zeleni silvanac, sivi pinot i traminac, dok su od crnih naprisutnije
frankovka, portugizec i pinot crni. Sve do sredine prošloga stoljeća, kako ilustriraju
fotografije u ovome prilogu, vinogradari u Šemovcima gradili su klijeti najčešće od drva i
pletera, te ih omazivali ilovačom pomiješanom s pljevom, koja se potom obijelila vapnom.15
Također, od građevnog materijala koristila se i cigla. Pokrov klijeti bio je od slame, a imućniji
posjednici su stavljali glineni crijep. Pored podruma, u kojem su se nalazile drvene bačve
različite zapremnine, klijet je u razizemlju obično imala svojevrsnu gostinjsku prostoriju koja
je služila za druženje s pajdašima te predah od napornog rada i svakodnevnih briga, a uz nju
se nalazila i pomoćna prostorija u kojoj se odlagao potreban alat. Namještaj je bio drveni, a
sačinjavao ga je rezbareni drveni stol s klupom i stolicama, krevet i priručni ormar, te manja
željezna peć, koja je dobrodošla u zimskim danima. U tavanskom dijelu klijeti se uvijek
čuvalo bar malo dimljene slanine i kobasica, koje su dobro prijale u svako doba uz vino. Na
tom je tragu dobro primijetio Béla Hamvas (1897.-1968.), mađarski “filozof vina” s ovih
panonskih prostora, koji je svojedobno napisao: “Najjednostavnija je podloga vinu dimljena
slanina s kruhom i zelenom paprikom. Najjednostavnija, istodobno i klasična, kojoj veličina,
sve dok bude vina neće nestati.”16
Prostor na kojem se danas u Šemovcima nalaze klijeti i vinogradi je u novovjekovnom
razdoblju zapravo bio središte samoga mjesta i prostor gdje su stanovnici obitavali. Nakon što
je minula osmanska opasnost, selo se s brijega smješta na današnju poziciju. Zapisnici
kanonskih vizitacija iz 17. i 18. stoljeća, a koji se čuvaju u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu,
svjedoče da je u vinogradima kod Šemovca, na uzvisini nasuprot današnje crkve, postojala od
1700. godine kapela Sv. Križa i groblje. Šemovci su tada bili u sklopu župe u Đurđevcu, koja
je pak je spadala u Komarnički arhiđakonat. Sadašnja crkva Sv. Križa, smještena uz tzv.
Podravsku magistralu koja prolazi središtem mjesta, zidana je 1832. godine.17 Treba na ovom
mjestu kratko napomenuti da u prilog dugoj naseljenosti i određenoj razvijenosti širega
prostora Šemovca govori i vijest iz 1887. godine o nalazu srebrnih “celtičkih novaca” koje je
našao seljak Josip Pavec “u svom vinogradu na briegu Kostanju, koj se diže južno od
Gjurgjevca blizu Šemovca”.18
Lijepo svjedočanstvo o Šemovcima u 19. stoljeću dao je preporoditelj i ustrajni
pregaoc na prosvjetnom i kulturnom polju “ilirac” Ferdo Rusan. On je od 1842. do 1875.
živio u Podravini, ponajviše u Šemovcima i Virju, jer je njegov brat Franjo bio “zapovjednik
štacije” u Šemovcima, pod koju je spadala i obližnja Sv. Ana. Radi zdrave vode i ugodna
okoliša, lijepih vinograda i bogata lovišta zapovjednik Đurđevačke pukovnije je do 1849.
stanovao više u Šemovcima nego u Đurđevcu. F. Rusan je, sudeći prema zapisima koje je
ostavio, bio oduševljen Šemovcima, koji su mu bili prebivalište i odmorište. Uživao je tu u
prekrasnim krajobrazima, svježem zraku, dobrom vinu i izvrsnoj izvorskoj vodi.19 Sve to je
pozitivno djelovalo i na njegovo pjesničko stvaranje, ali i šire kulturno djelovanje. U tom je
razdoblju prikupio i prepisao više isprava iz Podravine, a u njegovoj ostavštini čuva se
rukopis pukovnika i zapovjednika Đurđevačke pukovnije baruna Nikole Kengjelića koji je
sredinom 18. stoljeća u Šemovcima imao veliki vinograd.20 Taj predio i danas mještani
nazivaju “Generalski breg”. U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti da su poznati trgovci iz
Virja Eduard i Josip Tottar21, te pokretač i urednik virovskog lista Podravac Peroslav Ljubić u
proljeće 1899. posjetili vrsnog šemovačkog vinara i vinogradara Boltu Cvetkovića. O tom
posjetu je P. Ljubić na stranicama lista Podravac napisao zanimljivo svjedočanstvo, koje
zorno govori o nekim široj javnosti manje poznatim aspektima podravske povijesti i tradicije.
“Došavši do usred mjesta (Šemovca, op. I. Z.), gdje se nalazi kuća prijatelja Bolte, koji se taj
čas nalazio u vinogradu, odputismo se i mi ravno u brieg, lievo od crkvice, te se za kojih 25
časaka hoda stvorismo u vinogradu toga uzornoga hrvatskoga seljaka. Prijatelj Cvetković
primio nas je poznatom hrvatskom gostoljubivosti, te nas odmah uveo u svoju liepu i urednu
kliet, koje je i povod da ove redke na javu iznašam. Kad čovjek unidje u tu kliet, ne bi na prvi
pogled rekao, da je ta sgrada iz dobe, u kojoj življahu još naši pradjedovi, pa kad sam to
nakon kratkog boravka u kleti saznao, ja sam se uznesao, pomišljao na prošlost i bio bih onaj
čas najsretniji, kad bi mi ta kliet svoju sjegurno liepu i zanimivu prošlost pričati mogla. Ta
eno kako je samo pokojni Rusan opjevao šemovačke bregove! On je dapače živio više godina
u tom malenom seocu, tražio i učio njegovu prošlost; i on je dakle bio čvrsto uvjeren, da se u
tim briegovima krije mnogo i mnogo toga, što bi Hrvatu moglo odkriti koju tu liepu i
zanimivu dogodovštinu iz davne prošlosti. Da je tomu tako svjedoči i kliet našega prijatelja
Cvetkovića, u kojoj posjetitelj čita na popriečnoj gredi kućnoga stropa urezan doslovno i
točno sliedeći napis: VIVANT BONI AMICI, ANNO DOMINI 1713. DIE 8. JUNIIS. – S. K.
G. Rieč ‘VIVANT’ pisana je ‘UIUANT’, a rieč ‘JUNIS’ pisana je ovako: INY ‘Živili dobri
prijatelji! Ljeta Gospodnjega 1713. dana 8. lipnja’, stoji dakle urezano u latinskom jeziku na
toj gredi, a to je urezano prije 186 godina. Iz ovoga napisa vidi se da je nekadanji vlastnik bio
takodjer čovjek gostoljubiv, a iz daljnjega uvjeriti će se naši čitatelji, da je on, a potom i
njegova obitelj, morala biti bogoljubna i rodoljubiva. A tko je bio taj nekadanji vlastnik danas
Cvetkovićeve klieti ? O tom nam je sam Cvetković, a tada i njegov 70-godišnji prisutni brat
pričao, da je kliet bila nekoč na kat, dole je bila preša i podrum, a gore stan. Njihov otac, dao
je, već je tomu mnogo godina, prvi kat porušiti, jer je bio trošan, a ovaj isti strop, što se nalazi
sada dole, bio je nekoć gore u prvom katu, a isto tako i ona greda sa poznatim i značajnim
napisom. Cieli strop građen je od lipova drva, a sadanji vlastnik dao ga je prije par godina
nanovo potesati, pa izgleda i danas kao nov, rekao bi, nema 5-6 godina, što je sagradjen.
Prvobitni vlastnik, koji je dao dotični napis uklesati, bio je Stjepan Kendjel, general, … . (…)
U takvom pripoviedanju, koje nas je sve mišlju na prošlost zaneslo te pošto je po starom
hrvatskom običaju nekoliko zdravica rečeno bilo, odputismo se nakon zadnje, namienjene
hrvatskoj nam domovini – kući, a romon tihe kišice kao da su bile suze, koje padaju jer danas
biva sve manje i manje ljudi, kakav je bio nekadanji i sadašnji vlasnik te historičke klieti, kao
da padaju zato, jer danas biva sve manje i manje ljudi, koji bi njihove stope sliediti i cieniti
znali … .”22 Na koncu treba istaknuti, da natpis u klijeti obitelji Cvetković još i danas postoji.
Važne podatke za bolje poznavanje života u Šemovcima tijekom druge polovine 19.
stoljeća donio je mjesni učitelj Ljudevit Luketić. On, među ostalim, u školskoj spomenici
1888. godine navodi: “(…) Podneblje jest umjereno. Proljetni mrazovi, bura i tuče znadu
pohoditi, te zadati tri sto neprilika ovdješnjemu pučanstvu. Poplošje ove škol. obćine jest
brežuljkasto, pokriveno gustimi šumami, a ponajviše vinogradi. Zemlja je težka, ilovičasta, nu
vinogradi su više pjeskoviti. (…) Običnih vrela imade dosta, a po najznamenitije je ono
nedaleko više 1 sata od škole, s koje ga nosi vodu pol sela, a i ova škola. (…) Narod sije
proso, raž, ječam, a i mnogi pšenicu. Kukuruz se ponajviše još sadi. (…) Pučanstvo goji
jabuke, kruške, trešnje, mandale, breskve i šljive. Svaka ta grana voćarstva prilično je
zastupana. Od svake te vrsti crpi pučanstvo veliku korist: šljive peče, a nekoji i breskve, od
krušaka i jabuka ne samo da si pravi ocat, već uz trešnje i druge vrsti nosi i na prodaju u
Gjurgjevac, Virje, Molve, pa takodjer i u Bjelovar. Vinogradarstvo goji se vrlo u ovoj
školskoj obćini, dapače bih mogao reći ‘ponajbolje’ u cieloj Podravini, jer vrlo dvojim, da bi
se mogla u tom ikoja škol. obćina uzporediti s ovom. (…)23
Tradicija vinarstva i vinogradarstva koju je spomenuo Lj. Luketić u Šemovcima je u
19. stoljeću zasigurno bila na zavidnoj razini. Prema oglasima objavljenim u virovskom listu
Podravac, Šemovčani su još koncem 19. stoljeća prodavali svoje vrsno vino i rakiju. Također,
vrijedno je spomenuti da su Šemovčani 1891. sudjelovali na gospodarsko-šumarskoj izložbi u
Zagrebu pod okriljem “Belovarske županije”, a u sklopu “Gospodarske podružnice
Koprivničke”. Tada je Bolto Cvetković dobio nagradu od 4 dukata za izloženu ždrijebicu, a
učitelj Slavoljub Sivoš spomen-diplomu za prikupljanje izložbenih uzoraka.24 Također, tom
prigodom je svoje raznovrsne poljoprivredne proizvode izložio Josip Barec, a “više vrsti vina
i borovičku” izložio je Tomo Barec.25 Obitelj Barac (Barec) je u Šemovcima posjedovala
relativno veliki zemljišni posjed, trgovinu i gostionicu s prenoćištem. Prezime Barac nije
karakteristično za podravski kraj, već ono potječe starinom iz sela Baraca kod Grižana u
Vinodolu, a najvjerojatnije su članovi obitelji zbog posla početkom 19. stoljeća doselili u
Podravinu. Tomo i Ivana Barac su imali tri sina, Mirka, koji je bio trgovac u Kloštru, Tomu,
koji je živio u Šemovcima, te Frana, koji je postao svećenik.26 U kontekstu društvenog života
treba spomenuti da su se u klijeti obitelji Barac još koncem 19., odnosno početkom 20.
stoljeća sastajali lovci iz obližnjeg Virja te nešto udaljenije Pitomače, pa je to bila svojevrsna
preteča osnivanju lovačkog društva u Šemovcima u razdoblju između dva svjetska rata.
Vijesti iz vinarstva i vinogradarstva stanovnici Šemovca i okolnih mjesta su na
razmeđu stoljeća pratili na stranicama lokalnih glasila poput Podravca i Hrvatskih novina,
tiskanih u Virju. Podravac je počeo izlaziti 1893., a odgovorni urednik bio je već spomenuti
Peroslav Ljubić. Na stranicama ovoga lista za gospodarstvo, pouku i zabavu su povremeno
bile donošene obavijesti za vinogradare, kao i oglasi o prodaji vina. Osim podravskih vina,
bijelih, crnih i crvenih, na ovom prostoru se trgovalo crvenim i bijelim vinima iz Dalmacije27,
a u ponudi su još bila, kako je vidljivo iz novinskih oglasa, mađarska vina “Višontajska i
Matrahegyalajska vinogradarstva u Gyöngyöšu”.28 Nedaleko Šemovca, u obližnjem Virju
djelovalo je nekoliko trgovina vinom, pa je tako u jednom oglasu trgovina vina na veliko
“Jakov Bešenić i drug” izvijestila pučanstvo da ima “najbolja stara i nova vina bijela i crna, a
cijenu udarismo najumjereniju”.29 Da se je na ovim prostorima pratila i suvremena stručna
literatura vidljivo je na temelju vijesti iz 1910. u Hrvatskim novinama o objavi knjige “Vino
od trsa do trošitbe” prof. Ivana pl. Radića iz Križevaca, koji je pisao o svemu onom “što je
nužno svakom vinogradaru znati”.30 Za razvoj voćarstva i vinogradarstva u Šemovcima su
koncem 19. st. važnu ulogu imali mjesni učitelji. Tako su primjerice, pored već spomenutog
Luketića, i drugi učitelji, poput Franje Matice, poučavali mjesno stanovništvo u unapređenju
voćarstva i vinogradarstva. On sam je na stranicama Podravca oglašavao prodaju stare
domaće šljivovice.
U podravskom kraju bio je običaj da vjernici na razne načine pridonose za potrebe
Katoličke crkve. Tako je početkom 20. stoljeća tada mladi svećenik Juraj Magjerec, kasnijepoznat kao dugogodišnji zaslužni rektor i graditelj Zavoda svetoga Jeronima u Rimu, došao
na glavno mjesno proštenje u Šemovcima, dan Uzvišenja sv. Križa koji se slavi 14. rujna,
ubirati mošt za primicije. Tom prigodom su ga mještani, kako je sam napisao, “vrlo lijepo
primili i obdarili (…), a napose se istakao sa svojom plemenštinom stari Cvetković, gdje smo
bili na ručku”.31
U Zagrebu je od 13. do 15. veljače 1908. godine na zemaljskom vinskom sajmu koji je
priredilo Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo izloženo bilo “iz cijelog područja Hrv.-
slav. gospodarskog društva kao središnje zadruge u Zagrebu u svem od 749 vinogradara 1.407
uzoraka, do blizu 50.000 boca, a ponudjeno 63.165’5 hektolitara, pretežno većinom bijeloga
novog vina iz g. 1908.”32 U katalogu izložbe o svakom su vinogorju donesene osnovne
informacije, pa tako za “Vinogorje podravsko” stoji da je na izložbi sudjelovalo “9 izložitelja
sa 19 uzoraka novog vina u množini od 402 hl”.33 Tom prigodom dana je i kratka
karakteristika vina za svako podneblje: “Podravska su vina pretežno ružičasta, a imade i
bijelih. Ružičasta su trpkasta, puna i stalna, dočim su bijela ljupkija, a kod finih stranih vrsti
jest karakteristična mala kiselina.”34 Od vinogradara iz Šemovca na izložbi je dvije vrste
svojih bijelih vina iz 1908. g. – “5 hl po 28K” i “5 hl po 32K” – izložio posjednik Bolto
Cvetković.35
Berba grožđa 1934. godine
U razdoblju između dva svjetska rata u Šemovcima su se za žitelje održavala
raznovrsna korisna javna predavanja.36 Tako je 24. ožujka 1924. godine na molbu Prosvjetnog
saveza odsjeka Šemovci došao “prof. Marsić, sa srednje gospodarske škole u Križevcima i
održao na večer predavanje o proljetnim radnjama u vinogradu teoretski, a drugi dan praktički
u vinogradu članova Prosvjetnog saveza”.37 U ovom vremenu, nastavljajući tradiciju svojih
dičnih i marljivih prethodnika, učitelj Stanislav Markoja i njegova žena Marija, također
učiteljica, u školskom vrtu u Šemovcima zasadili su voćnjak i vinograd, te vrt. Osobnim
primjerom su podučavali mjesno stanovništvo novim tehnikama u voćarstvu i
vinogradarstvu.38
Stanovnici Šemovca i danas u određenoj mjeri nastavljaju tradiciju svojih predaka,
baveći se poljodjelstvom, vinogradarstvom, stočarstvom, obrtom, trgovinom i
ugostiteljstvom. U cilju oživljavanja kulture i njegovanja vinogradarstva mještani su u
suradnji s Općinom Virje, u čiji sastav Šemovci spadaju, u sklopu obilježavanja Martinjskih
dana 2005. godine organizirali “vinsku cestu”. Tijekom protekla dva desetljeća zapažene su
uspjehe na raznovrsnim regionalnim natjecanjima i izložbama vina postigli Josip i Ivica
Šignjar, Željko Cikoš, Martin Kolaric, Josip Cvetković, Mijo Šignjar, Zlata Kopas, Ivan
Vinković, Željko Šignjar, Željko Kolarević, Martin Cvetković, Ivica Janković, Marijan
Botinčan, Zdravko Jaković. Također, na natjecanjima su sudjelovali s raznim sortama rakije
Kristina Kolarić i Ivan Posavec.39 Pojedini žitelji Šemovca su aktivni članovi Udruge vinara,
voćara i pčelara Općine Virje koja je osnovana 2002. godine. Program rada udruge obuhvaća
edukaciju članova kroz predavanja, stručne ekskurzije, izložbe vina, voća i pčelarskih
proizvoda, te razmjenu iskustava u vinogradarstvu i podrumarstvu. Udruga trenutno broji 103
člana.40
BILJEŠKE:
1 Zorko MARKOVIĆ, “Povijest naseljenosti koprivničkog kraja – od prvih početaka do razvijenog srednjeg
vijeka”, u: Povijesni atlas gradova, Sv. 3 : Koprivnica, Zagreb; Koprivnica 2005., str. 23. Također, usp. Ranko
PAVLEŠ, Koprivničko i đurđevečko vlastelinstvo: povijest, topografija, organizacija i struktura, Koprivnica
2001., str. 242-243.
2 Na Wincklerovoj karti granice Varaždinskog generalata iz 1639. godine označena su naselja u Podravini, a
među ostalima spominje se i Schemovez. Usp. kartu u prilozima knjige Zaključci Hrvatskog sabora. Sv. 1. :
1631-1693., Zagreb 1958.
3 Nadbiskupski arhiv Zagreb, Kanonske vizitacije (dalje: NAZ, KV), Prot. 89/Ia, str. 63.
4 NAZ, KV, Prot. 91/III, str. 222.
5 Miestopisni riečnik Kraljevinah Dalmacije, Hervatske i Slavonije (ur. Vinko Sabljar), Zagreb 1866., str. 415.
6 Godina kad su Šemovci promijenili ime se u raznim izvorima razlikuje. Primjerice, Leksikon naselja Hrvatske
navodi 1900. Usp. Leksikon naselja Hrvatske, Zagreb 2004., sv. 2., str. 772. Također, isto se tvrdi i M. Korenčić.
Usp. Mirko KORENČIĆ, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857-1971., Zagreb 1979., 262. . S druge strane, P.
Cvekan kao godinu promjene naziva mjesta spominje 1910. godinu. Usp. Paškal CVEKAN, Virje: Povijesnokulturni
prikaz postanka i razvoja mjesta i župe Svetoga Martina prigodom 350. godišnjice prvog spominjanja
Prodavića kod Virja, Virje 1976., str. 97.

7 U novije vrijeme je monografiju o povijesti mjesta napisao I. Zvonar. Usp. Ivica ZVONAR, Šemovci: prilozi za
povijest mjesta, Šemovci: Općina Virje, Mjesni odbor Šemovci, 2007.
8 Npr. usp. Martin MATIŠIN & Ivan PIKIVAČA, Virje u vremenu i prostoru, Virje [1985.], 7.-8.; Gustav
KUZMIĆ, Spomenica župe Virje : Virje u dvadesetom stoljeću, Virje 1999., 126.-129., 143.-145.; Paškal
CVEKAN, Virje: povijesno-kulturni prikaz postanka i razvoja mjesta i župe Svetoga Martina prigodom 350.
godišnjice prvog spominjanja Prodavića kao Virja. 1626.-1976., i Isti, Đurđevac – kakav nije poznat, Đurđevac
1991.
9 Usp. o tome http://www.semovci.hr/, 29.12.2009.
10 Detaljnije o Šemovcima usp. I. ZVONAR, n. dj.
11 Najnovije kritičko izdanje Galovićevih pjesama, koje uključuje i zbirku Z mojih bregov, objavljeno je marom
Dražena Ernečića, predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici. Usp. Fran GALOVIĆ, Pjesme,
Koprivnica 2005. [i. e. 2006.]
12 “Goričar” u mjesnom dijalektu i običaju označava osobu koja je marljiv, druželjubiv i uspješni vinar,
vinogradar i podrumar.
13 Klijet je, kako piše V. Anić u Rječniku hrvatskoga jezika, kućica, koliba u vinogradu. Usp. Vladimir ANIĆ,
Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb 1991., str. 263. U engleskom jeziku se obično prevodi kao vineyard hut /
cottage, a u njemačkom Winzerhäusen (Weinberghäusen). Prema pisanju Hrvatske enciklopedije “klijet (klet), u
središnjoj Hrvatskoj, koliba u vinogradu; spremište vinogradarskog oruđa, vinarskoga posuđa i pribora, katkad i
uređaja za proizvodnju vina. Uz to, sklonište za ljude prilikom poljodjelskih radova, ali i mjesto za druženje i
provođenje slobodnog vremena, u prošlosti posebice muškaraca”. Usp. “Klijet (klet)”, Hrvatska enciklopedija,
sv. 5(2003), str. 706.
14 Mnogi Molvarci i Repašani imaju vinograde i klijeti u Šemovcima. Nekada je to bio i znak društvenog prestiža
i pokazatelj gospodarske snage pojedinog posjednika. I danas rado mještani tih naselja dolaze u šemovačke
“gorice”. U klijet molvarske obitelj Lukačin rado je dolazio i mons. dr. Đuro Kokša (1922.-1998.) nekadašnji
pomoćni biskup zagrebački.
15 Nažalost, “zub vremena” je načeo mnoge klijeti toga tipa, pa su neke zapuštene i gotovo uništene. No,
posjednici koji su obnavljali svoje stare klijeti, danas s ponosom mogu kazati da imaju autentičnu podravsku
klijet, koja je oku ugodna i za druženje udobna.
16 Béla HAMVAS, Filozofija vina, Zagreb 1997., str. 49.
17 P. CVEKAN, Đurđevac – kakav nije poznat, str. 98.-100.
18 “Odkriće srebr. celtičkih novaca kod Gjurgjevca”, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, XI/1887., br.
3, str. 93-94. Za kratku vijest o nalazu usp. Josip BRUNŠMID, “Njekoliko našašća novca na skupu u Hrvatskoj i
Slavoniji”, Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, I/1895., str. 96-119. Riječ je zapravo o otkriću
barbarsko-keltskog novca, srebrnih tetradrahmi koje su kovali Taurisci u 1. st. pr. Kr. Podaci o broju primjeraka
novca se razlikuju pa se tako spominju nalazi od 160 do 400 komada. Srebro je dobre kvalitete i prilične težine, a
na licu novca prikazana je Apolonova glava s usnicama u obliku torkvesa, a na naličju je stilizirani konjić
okrenut nalijevo. Od tog skupnog nalaza je u numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu sačuvano
svega 107 komada, a dijelovi te ostave došli su u Mađarski nacionalni muzej u Budimpešti i Britanski muzej u
Londonu. U znanstvenoj literaturi taj tip novca dobio je ime “Đurđevački tip”, a pripada Hrvatskoj grupi. Možda
bi bilo ispravnije da se zove “Šemovački tip”. O tom nalazu usp. Ivan MIRNIK, Coin Hoards in Yugoslavia,
British Archaeological Reports, International Series, 95/1981., 60 (43). Također, usp. Zdenka DUKAT & Ivan
MIRNIK, “Nacrt numizmatičke topografije Podravine”, Podravina: časopis za multidisciplinarna istraživanja,
4/2005., br. 8, str. 121-146.
19 “Valja naime znati, da u Šemovcu izvire u podnožju brdine bistra i ljekovita voda, koja vanredno dobro djeluje
na ljude, što boluju na plućima. Od ove je vode Rusan pio s jutra i na tašte, prije kreveta i cieli dan. On je s
takvom postojanošću i takvim uvjerenjem upotriebljavao tu vodu, da je na dan popio do šesnaest polića (holba).
Rusan piše: ‘Žalim, što nemam Rotšildovu mošnju, jer da ju imam, dao bi zlatom oblijati, srebrom ograditi i
cviećem okititi šemovački vir, i to u znak neuvele zahvalnosti, jer sad se ćutim kao ptica s doraslim perjem i kao
na novo preporodjenim’ ”. Usp. Franjo Ksaver KUHAČ, Ilirski glazbenici: prilozi za poviest hrvatskoga
preporoda: sa 8 slika, Zagreb 1893., str. 178.
20 Mira Kolar-DIMITRIJEVIĆ, Ferdo Rusan : [život i djelo] : 1810- 1879. : od vojnika do ilirskog i pučkog
pjesnika te nositelja prosvjetiteljskog i gospodarskog života Podravine, Samobor 2004., str. 15, 29-32, 39, 42,
45, 93, 269, 286. Također, o Kengjeliću (Kengyel) usp. i P. CVEKAN, Virje, str. 104.-105.
21 Za osnovne informacije o obitelji Tottar koja je surađivala s najpoznatijim veletrgovcima Austrije, Italije,
Mađarske usp. Mira KOLAR-DIMITRIJEVIĆ, Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj
19. i 20. stoljeća, Osijek 2001., str. 18. Pored toga, o Tottarovima usp. Ivica TIŠLJAR, “Iz povijesti virovske
trgovine”, Podravski zbornik, 5/1979., str. 264-267.
22 “Iz davne prošlosti”, Podravac: list za gospodarstvo, pouku i zabavu (Virje), br. 8, 15. 04. 1899., str. 2-3.
23 Dražen PODRAVEC, Povijest virovskoga školstva, Virje 1999., str. 203-206.

24 Isto , str. 208.
25 Stjepan UGARKOVIĆ, Gospodarsko-šumarska jubilarne izložba u Zagrebu god. 1891.: Izložbeni katalog,
Zagreb 1891., str. 72, 191.
26 Fran Barac, hrv. svećenik, teolog i političar (Šemovci, 26.VIII.1872.-Zagreb, 20.IX.1940.). Bogosloviju
završio 1894. u Zagrebu, gdje je 1902. doktorirao teologiju, a 1907. habilitirao na Bogoslovnom fakultetu.
Usavršavao se na sveučilištu u Fribourgu i Louvainu. Od 1895. do 1909. gimn. kateheta i prefekt u Požegi. U
Zagrebu je od 1909. do 1911. bio kateheta gornjogradske gimn. i priv. docent na Bogoslovnom fakultetu, gdje od
1913. djeluje kao redovni profesor apologetike i opće dogmatike. Dva puta (1913./1914. i 1922./1923.) dekan
fakulteta, a u šk. god. 1915./1916. rektor Zagrebačkog sveučilišta. Zbog svojeg polit. djelovanja je bio sputavan
u napredovanju, a 1924. nasilno umirovljen, ali se već slijedeće godine vratio na fakultet. Nadbiskup A. Bauer ga
1925. imenovao kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Osobito važnu ulogu Barac je imao u osnivanju
Hrvatske bogoslovske akademije, u kojoj je od 1923. do 1935. obnašao službu potpredsjednika, a nakon smrti
don F. Bulića izabran je za predsjednika. Radi zasluga oko izgradnje Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na
Šalati, te vršenja rektorske službe u sjemeništu papa Pio XI. imenovao ga je 1929. svojim kućnim prelatom. U
polit. životu je Barac djelovao kao sljedbenik Starčevićeve stranke prava, a njegova polit. djelatnost je bila
osobito važna tijekom Prvog svjetskog rata, jer je održavao vezu između predstavnika polit. stranaka u zemlji i
političara u emigraciji. Sudjelovao je u radu Narodnog vijeća SHS u Zagrebu 1918., a na Mirovnoj konferenciji
u Parizu 1919. bio je pročelnik “Sekcije za domaću štampu” Kraljevstva SHS. U radu Privremenog narodnog
predstavništva u grupi Narodnog kluba je sudjelovao kao pripadnik Hrvatske zajednice. Kasnije postaje
potpredsjednik Hrvatske federalističke seljačke stranke. Napisao je dva srednjoškolska udžbenika iz liturgike i
dogmatike, te je objavio više stručnih radova. Surađivao u časopisu Kršćanska škola, te u Katoličkom listu i
Bogoslovskoj smotri kojima je bio urednik. Njegove rasprave, a osobito habilitacijska studija, unijele su živost u
razvoj hrvatske filozofske i teološke misli unutar neoskolastičkog pokreta krajem 19. i poč. 20. st. Članke o polit.
prilikama je objavljivao Obzoru, Novom dobu, Srijemu, Hrvatu, Hrvatskoj slozi i Graničaru. Svojim prilozima i
aktivnim sudjelovanjem nastojao je pomoći razne dobrotvorne akcije, te popularizirati znanstveni rad i javna
predavanja. O Barcu usp. Ivica ZVONAR, “Prinos poznavanju političkog djelovanja dr. Frana Barca”, Časopis
za suvremenu povijest, 34/2002., br. 2, 409.-433.
27 Npr. usp. razne oglase u listu Podravac, br. 15, 10. 04. 1897., str. 3.; br. 28, 02.10.1897., str. 4; br. 29,
15.19.1897., str. 3.
28 “Oglas. Gostioničari! Vinopije!”, Hrvatske novine: samostalno demokratsko glasilo (Virje), br. 47,
01.12.1910., str. 3.
29 “Oglas”, Hrvatske novine, br. 46, 24.11.1910., str. 3.
30 “Vino od trsa do trošitbe”, Hrvatske novine, br. 38, 22.09.1910., str. 3.
31 Damir BOBOVEC, “Molve u Autobiografskim ulomcima Jurja Mađerca”, Zbornik o mons. dr. Jurju Magjercu
: povodom 50-godišnjice smrti, Molve, Zagreb 2008., str. 46.
32 Katalog izloženih vina na Zemaljskom vinskom sajmu priredjenom po Hrv.-slav. gospodarskom društvu kao
središnjoj zadruzi u Zagrebu od 13. do 15. veljače 1908., U Zagrebu [1909?], str. 49.
33 Isto, str. 43.
34 Isto.
35 Isto, str. 44. Pogrešno se navodi ime Bolto Kuković, a to je tada mogao biti samo Bolto Cvetković.
36 Npr. usp. “Slavnom uredništvu ‘Naš List’”, Naš list: vanstranačko glasilo za politiku, pouku, gospodarstvo,
obrt i zabavu (Virje), br. 7/1924., str. 3.
37 “Predavanje o vinogradarstvu”, Naš list, br. 9/1924., str. 2.
38 D. PODRAVEC, n. dj., str. 214.
39 O uspjesima vinara i vinogradara iz Šemovca na izložbama usp. http://vinogradarstvo.hr/index.php?s=554,
http://www.molve.hr/mil_html/pdf/rezultati_izlozbe.pdf, te http://www.vinogradarstvo.hr/fileovi/Virje2007.pdf,
03. 07. 2007.
40 http://www.virje.hr/index.php?cat=71, 29.12.2009.

Komentari su zatvoreni.